Sjećanje na 11.juli 1995.godine
…Sine! Ibrahime! Evo prođe dvadeset I pet godina,a kao da je sve bilo maloprije. Ti,sine Ibrahime sa komšijom Bajrom lijepiš probušenu loptu u našoj avliji. Miluje vas hlad rodne ašlame. Bajro smiren,a ti nestrpljiv. Ne možeš čekati da zalijepiš loptu. Onda lavež pasa I pogrdne psovke vojnika koji nahrupiše. Narediše vam da krenete ispred njih. Ja na ulaznim vratima sa bokalom šerbeta od ružinih latica . Ne probaste ga! Ti se okrenu sine,Ibrahime I mahnu mi. Onako stidljivo sa svojih 12 godina. Okrenu se I Bajro I doviknu:,,Ne brini Sajma,brzo ćemo se vratiti”! … Ne vatiše se…ni do mraka…ni sutra…ni ujesen…ni kroz pet…ni kroz deset…ni kroz dvadeset pet godina.
Ja još pokušavam riješiti enigmu vašeg odlaska i nestanka…Sine…Ibrahime.
Evo juli je mjesec…ašlama rodila,kao tespih nanizala plodove,ali ja je odonda ne okusi…Sine…Ibrahime.
Ljuljačku još uvijek njiše ljetni povjetarac. Karike drže,samo se kanap vremenom istroši…ali ga ja zamijenim…Sine…Ibrahime.
Hodam proplancima,šumarcima,livadama…osluškujem…da čujem tvoje dozivanje…Sine…Ibrahime…
Toliko toga imam da ti kažem,ispričam. Sine…Ibrahime
Često pravim maslanicu…onako prepečenu…kako je ti voliš…ali je ne jedem. Odnesem u komšiluk,pa podijelim djeci…meni je preslana… ne znam zašto…Sine…Ibrahime…Ti još uvijek za mene imaš 12 godina. Nemaš 37 koliko bi imao da si sada ovdje. Namjerno neću reći živ,jer nisi mrtav I nikad to nećeš biti… Sine… Ibrahime.
Toga dana vrijeme je za mene zauvijek stalo…Sine… Ibrahime…
“I ne recite za one koji su na Allahovu putu poginuli: “Mrtvi su!” Ne, oni su živi, ali vi to ne znate“! ( Kur´an, El-Bekare 154 )
…Majko…Sajma…ostao mi je u pamćenje urezan tvoj stravičan pogled i klonulost tvoga tijela na dovratak…i bokal sa šerbetom…Tjerali su nas ispred sebe,tukli u leđa kundacima…Majko…Sajma…Komšija Bajro je šaptao:,,Ne boj se…Sine…Ibrahime…neće oni djeci ništa,nisu tolike zvijeri”…A bili su gori od zvijeri…Majko…Sajma…Huškali su pse na nas…psi su uzmicali i skičali…tukli su I pse…Majko…Sajma…gore nego nas…Dovedoše nas blizu rijeke…ugodna studen dopirala je od vode…ljudi…golih tijela…Majko…Sajma…Bajru odvedoše na drugu stranu.Ostadoh sam…Majko…Sajma. Nisam se bojao,nisam molio,nisam progovarao… Pogledah svog krvnika. Ugledah strah u njegovim zjenicama. Postadoh još jači…Majko…Sajma…Osjetih miris pokošene trave I vidjeh prostrano plavo nebo…čisto…bez oblačka. I tada mi grlom poteče šerbe od ruže I ja se uzdigoh Majko…Sajma…Krenuh put neba suncem obasjan,ugledah tebe na kućnom pragu…ugledah svoju trešnju…svoju Srebrenicu…svoju Bosnu…
Majko…Sajma…Ja sam već 37 godina uz tebe. Osjetim svaki tvojl pogled,u svakoj sam tvojoj pogači,u svakom tvom presađenom zumbulu,svakoj tvojoj otkanoj ponjavi,u svakom tvom danu Ramazana,u svakom tvom zrnu tespiha,svakoj tvojoj okeranoj šamiji,u tvojoj sada već sijedoj kosi…Majko…Sajma…
Samo primjećujem da ti je svako jelo previše slano…Majko…Sajma…Pokušavam da odgonetnem razlog tome…Majko…Sajma…
Srebrenica je naš Cvijet Bijeli, nikad Zaboravljena i vječno Spominjana.
Učenici i uposlenici Srednje stručne škole, Bugojno.